U povodu 10 godina potvrđivanja “Zajedničke izjave o nauku o opravdanju” “3. U Ekumenskoj radnoj skupini evangeličkih i katoličkih teologa, ranije nazvanih prema biskupima utemeljiteljima ‘Jaeger-Stälin-Kreis’, tu smo temu uzeli od 2002. glavnim predmetom projekta. Kao plod toga rada nastala su tri sveska (“Das kirchliche Amt in apostolischer Nachfolge”, Freiburg/Göttingen, 2004., 2006., 2008.). Radi se o pravom repetitoriju za temu pod svim vidovima: biblijsko-znanstvenom, povijesno-teološkom, povijesno-liturgijskom i sustavno-teološkom. Treći svezak, nakon posve temeljitog sažetog izvješća završava zahtjevom da se izradi međunarodna “Zajednička izjava II” (“Gemeinsame Erklärung II”) o temi “Crkvena služba u apostolskom nasljedništvu”. Taj projekt treba nastaviti na Izjavu o opravdanju koju su 1999. prihvatili Luteranski svjetski savez i Vatikan, koja je upravo u Augsburgu svečano obilježena.
3. U Ekumenskoj radnoj skupini odlučujuća je bila spoznaja da ‘apostolska sukcesija’ ni u kojem slučaju ne može postojati obveznom na način – koji se i ne može dokazati - neprekinutog niza polaganja ruku od vremena Dvanaest apostola, nego u nasljedništvu u apostolskom nauku.
5. A da smo zajedno ostali u tom apostolskom nauku, to smo pak međusobno potvrdili u ‘Zajedničkoj izjavi o pravdanju’. Što nas, dakle, priječi da međusobno priznamo službe – osim tromosti razuma i srca? Praksa oblikovanja službi pritom ne mora biti jednolika kao što i različiti oblici nauka o opravdanju ne dokidaju temeljni konsenzus. Možda bi jedino bio potreban međusobno obvezujući dogovor da se na objema stranama uklone možebitni sablazni.”, iz: Otto Hermann Pesch, Martin Luther – und die katholische Kirche, u: Christ in der Gegenwart, November 09, 2009, elektorničko izdanje: http://www.christ-in-der-gegenwart.de/aktuell/artikel_angebote_druckversion?k_beitrag (.1.11.2009), str.5.