Sveti i veliki koncil” Pravoslavne Crkve zasjedao je od 19. do 26. lipnja 2016. u Heraklionu na Kreti. Prvi takav dugo pripremani najviši crkveni skup u novijoj povijesti pravoslavlja okupio je predstavnike 10 autokefalnih Pravoslavnih Crkava dok su ostale četiri Crkve među kojima i Ruska pravoslavna Crkva u zadnji čas otkazale svoje sudjelovanje.
U nedjelju na blagdan Duhova (po julijanskom kalendaru) 19. lipnja 2016. svečanom liturgijom u Katedrali Hagias Minas u Heraklionu otvoreno je zasjedanje pravoslavnog koncila, a ceremonija zatvaranja održana je u nedjelju tjedan dan poslije toga također svečanim bogoslužjem u crkvi sv. Petra i Pavla u Chaniji. Radni dio se odvijao u prostorijama Pravoslavne akademije u Kolimbariju na sjeverozapadu otoka Krete.
Pod presjedanjem carigradskog patrijarha Bartolomaiosa I. po časti prvog poglavara svih pravoslavnih vjernika visoki crkveni skup okupio je 166 službenih delegata iz deset (od četrnaest ) samostalnih (autokefalnih) Crkava te brojne druge crkvene velikodostojnike i teološke savjetnike. Na otvaranju i zatvaranju sudjelovalo je 15 promatrača (gosta) iz različitih kršćanskih Crkava među kojima je bio i predstavnik Katoličke Crkve kardinal Kurt Koch, pročelnik Papinskog vijeća za jedinstvo kršćana. Svaka je službena delegacija pojedinačne samostalne pravoslavne Crkve na Koncilu mogla imati najviše 24 biskupa te svojega predstojnika. U šest dana održano je 15 radnih sjednica, odluke su se donosile jednoglasno, a kod odlučivanja svaka je Crkva imala jedan glas.
Katolička Crkva broji Drugi vatikanski sabor (1962.-1965.) kao 21. opći koncil u svojoj povijesti. Za Pravoslavnu Crkvu je ovaj koncil na Kreti prvi poslije više od dvanaest stoljeća tj. nakon Drugoga efeškog sabora (787.) i velikog raskola između istočne i zapadne Crkve koji je i formalno uslijedio sredinom 11. stoljeća. Nastojanja oko sazivanja svepravoslavnog koncila (potaknuta na neki način i Drugim vatikanskim saborom) sežu još u drugu polovicu dvadesetog stoljeća, ali su dugo ostala bezuspješna. Budući da je veći dio pravoslavnih Crkava prisutan u zemljama koje su tada bile pod komunizmom, nije bilo moguće organizirati slobodan crkveni skup sve do urušavanja toga tolitalitarnog sustava prije dva i po desetljeća. Neposredno nakon uspostave demokratskog poretka nastale su napetosti među Pravoslavnim Crkvama oko nekih neriješenih pitanja u međusobnim odnosima a osobito s obzirom na vodeću ulogu Carigradskog patrijarhata. Posljednjih godina pojačani su napori oko pripreme sveopćeg koncila. Krajem siječnja ove godine u Pravoslavnom centru Chambésy pokraj Ženeve održana je posljednja pripremna konferencija svih četrnaest poglavara samostalnih pravoslavnih Crkava (Synaxis) na kojoj su prihvaćeni tekstovi za raspravu na općem saboru, dogovoreno vrijeme te dnevni red njegova zasjedanja. Radni tekstovi su potom objavljeni na internetskim stranicama na nekoliko jezika. Uslijed napetosti između Rusije i Turske koje su nastale zbog rušenja ruskog borbenog zrakoplova, odustalo se od Carigrada (Istambula) kao mjesta zasjedanja koncila i dogovoreno je da se on održi na Kreti.
Neposredno prije samog održavanja već dogovorenog visokog skupa iskrsnule su nove poteškoće i iznenađenja. Ruska je pravoslavna Crkva, koja broji više od polovice svih pravoslavnih kršćana, najprije zatražila odgađanje koncila ili sazivanje novog Synaxisa, a kada to nije prihvaćeno bojkotirala je dolazak na koncil i rad u njemu. O pravim razlozima za taj iznenadni korak najmoćnije i daleko najbrojnije Pravoslavne Crkve može se samo špekulirati. Bojkotu se zatim pridružio i Antiohijski patrijarharat zbog neriješenog spora oko “kanonskog teritorija” s Jeruzalemskim patrijarhatom. Ruski primjer slijedile su potom Bugarska pravoslavna Crkva i Gruzijska pravoslavna Crkva koje također na zajedanje na Kreti nisu poslale svoja službena izaslanstva. Zbog izostanka četiriju od sveukupno 14 Pravoslavnih Crkava mukotrpno pripremani pravoslavni Koncil, prvi takav u novijoj povijesti, nije nažalost postao svepravoslavni nego ostaje krnji sabor, barem za sada dok ga ne usvoje Crkve koje na njemu nisu sudjelovale.
Koncil na Kreti je na završetku zasjedanja prihvatio poduži tekst, tz. svečanu crkvenu Okružnicu (Encikliku) Svete i Velike sinode Pravoslavne Crkve s potpisima svih sudionika svepravoslavnog koncila: triju Patrijarhata i sedam samostalnih Crkava. Zatim je donio Poruku pravoslavnog koncila pod naslovom “Poruka Velikog i Svetog Koncila Pravoslavne Crkve svim ljudima dobre volje” u kojoj je sažet rad, ozračje i dokumenti prihvaćeni na tom zasjedanju.
Tijekom susreta osobito važno je bilo iskustvo zajedništva različitih predstavnika svjetskog pravoslavlja okupljenih na vijećanju, a zatim i rasprave o šest predloženih kraćih tekstova koji su uz neznatne izmjene usvojeni. Četiri od njih se bave unutarpravoslavnim pitanjima: Pravoslavna dijaspora, Autonomija nacionalnih Crkava i način njezina proglašenja, Odredbe o postu, Sakrament braka i njegove zapreke. Dva dokumenta iznose stajalište Pravoslavne Crkve prema onima izvan nje: Odnos prema drugim kršćanima, gdje se tematizira pravoslavni pogled na ekumensku problematiku, te Poslanje Pravoslavne Crkve u suvremenom svijetu. U dokumentima koji su dostupni na službenim jezicima: grčkom, ruskom, engleskom i francuskom nema posebno novih ideja i stavova.
Najopširniji je a po nekima i ključni tekst o poslanju pravoslavlja u današnjem svijetu. On obrađuje pitanja dostojanstva ljudske osobe, slobode i odgovornosti, mira i pravednosti, mira i rata te problem diskriminacije, odgovornosti za stvorenja i za život. Ima nekih sličnosti s Pastoralnom konstitucijom Drugoga vatikanskog sabora o Crkvi u suvremenom svijetu “Radost i nada” ali je tematski uži i nije na istoj teološkoj razini. U dokumentu o ekumenizmu ne spominju se po imenu druge kršćanske Crkve ali se višekratno kao cilj potkrjepljuju nastojanja oko jedinstva kršćana. Nasuprot nekih pravoslavnih suzdržanosti Dokument se zalaže za suradnju u ekumenskom pokretu na različitim razinama, ali spominje i ozbiljnu krizu Ekumenskog vijeća Crkava i neke za pravoslavne neprihvatljive ideje glede kršćanskog jedinstva. Ipak unatoč tih pomaka on zapravo sve nepravoslavne Crkve svrstava u kategoriju “heretici”. I na kraju zanimljiva je i ekumenski relevantna odredba u dokumentu o sakramentu braka. Tamo se između ostalog veli da je brak između pravoslavnih i nepravoslavnih kršćana zapravo zabranjen, ali se “iz milosrđa i međuljudske ljubavi” može blagosloviti, dok je brak s nekršćanima “kategorički zabranjen”.
Nediljko A.Ančić
(Vidi, Norbert Zonker, Fragile Einheit. Nach dem Konzil von Kreta bleibt die Orthodoxie zerstritten, u: Herder Korrespondenz 8/2016, 206, 9-10)
