“Uvijek iznova pokazuje se kao Sasvim-Drugi s obzirom na trendove, očekivanja, tako reći kao ‘onaj koji ulazi poprijeko’ u normalne tijekove, najčešće otporno-paradoksno, lako ga se može previdjeti, i samo onima očit i vjeran koji mu kroz sve protivštine ostaju vjerni. Sve do u Novi zavjet čovjek toga Boga doživljava kao onoga koji mu iznova izmiče, može ga se opaziti samo a tergo, ne da se dohvatiti, spoznaja njega (spoznaja njegova djelovanja ) povezana je s njegovim Samo-iščezavanjem. Priopćava se čovjeku u liku neprestižnog obećanja i nade.”
Navod iz knjige: Klaus Fischer, Schicksal in Theologie und Philosophie, Darmstadt WBG, 2008., 217. Citirano prema: Herbert Vorgrimler, Schicksal, Zufall, Fügung – und welcher Gott?, u: StZ 11/2009., 777-780.
