Poticajne misli duhovnost

Kardinal Carlo Maria Martini, isusovac, profesor biblijskih znanosti, umro je 31. kolovoza 2012. u 85. godini života. Dvadeset i tri godine (1979.-2002.) predvodio je Milansku nadbiskupiju te bio jedan od kandidata za papu na posljednjoj konklavi. Donosimo njegov posljednji interview preuzet s internetskog portala: Münsteraner Forum für Theologie und Kirche. | Posljednji razgovor s Kardinalom Martinijem |

1.Što je svećenik?

Za 70 posto ispitanika svećenik je ponajprije savjetnik u stvarima vjere i životni pratilac. Oko 60 posto u svećeniku vide prije svega navjestitelja radosne vijesti; oko 50 posto ispitanika svećenika smatraju Božjim posrednikom. Tek svako deseti ispitanik smatra ga upraviteljem vjerskoga života, 7 posto vide svećenika kao zastupnika hijerarhije, 6 posto kao služitelja obreda, za 4 posto svećenik je ponajprije moralni učitelj.

2.Što vjernici najviše cijene kod svećenika?

70 posto ispitanika izjavljuju da im se kod svećenika najviše doimlje autentičan duhovni život, 60 posto osobito cijeni svećenikovu blizinu ljudima i zauzetost za druge. Svaki drugi ispitanik osobito cijeni dobru teološku izobrazbu. 25 posto izjavljuje da im se kod svećenika osobito doimlju intelektualna znatiželja i duhovni nemir.

Pod tim je naslovom Johannes Röser objavio svoja zanimljiva razmišljanja u njemačkom katoličkom tjedniku Christ in der Gegenwart (Säkular ohne Gott – mit Gott, 10/2011., 99-10) od kojih ovdje donosim piščev zaključak na samom kraju:

Pisac veli da vjera dolazi iznutra i tko danas vjeruje ne vjeruje protivno znanju iz fizike, kemije, biologije i drugih područja ljudskog znanja. Zatim nastavlja: “Nisu sekularizacija i prosvjetiteljstvo krivi za velike probleme vjere. Oni su samo razotkrili religijske i teološke slabosti i tako preokrenuli našu svijest. Tko se bori za svoju vjeru u obzoru toga racionalnoga iskustva svijeta, taj započinje transformaciju religiozne svijesti. Ta se podrhtavanja trenutačno mogu snažno osjetiti na mnogim mjestima.” Autor je uvjeren da kršćanstvu pritom ne mogu pomoći pojedinačne kozmetičke mjere te veli: “Potrebna je revolucija u spoznaji Boga, u religijskom kao i teološkom govoru, intelektualno i emocionalno. Znatiželja za Bogom može zacijelo opet ojačati ako se ljudi koji su duhovno budni i osjetljivi, željni naobrazbe i razmišljanja ne zadovolje s plitkim odgovorima religijske tromosti i istrošenom praksom duhovne navike. Kao tražitelji Boga u sekularnom svijetu nismo nikada na kraju s paradoksima Istinitoga, Dobroga i Lijepoga, s zagonetkom ljudskog življenja i misterijem Uzvišenoga… Hitno nam je potrebna nova ‘nova teologija’”.

“Sve globaliziranije društvo čini nas, doduše, bliskima, no ne i braćom. Razum je, uzet za sebe, sposoban doći do jednakosti među ljudima, ali ne uspijeva uspostaviti bratstvo, kojemu je izvor u transcendentnom pozivu Boga Oca, koji nas je prvi ljubio i poučavao nas po Sinu u čemu se sastoji bratska sebedarna ljubav. ” (CIV, 19)

“Usprkos pojedinim njezinim strukturalnim dimenzijama, koje ne treba nijekati, ali ni apsolutizirati, može se reći da ‘globalizacija nije ni apriori dobra ni zla; njezin ishod ovisi o ljudskom djelovanju.’”(CIV, 42)

Razvoj

“Razvoj je nemoguć bez čestitih ljudi, kao i bez djelatnika u ekonomskom i političkom sektoru koji u svojim savjestima beskompromisno slijede zahtjev zajedničkoga dobra.” (CIV, 71).

Razum i vjera

“Razum je vazda potrebit čišćenja vjerom, a to također vrijedi i za politički razum, koji sebe ne smije držati svemogućim. No isto je tako i religija potrebna pročišćenja razumom kako bi očitovala svoje autentično ljudsko lice.”(CIV 56)

Humanizam

“Humanizam koji isključuje Boga nehumani je humanizam.”(CIV 79)