Poticajne misli duhovnost

“Protiv bojazni da je određena pluralnost ( = univerzalnih religijskih tradicija) jednaka relativizmu, sociologija nam pronalazi pomoć. SAD i Indija su danas u religijskom pogledu zacijelo najviše pluralne zemlje svijeta, a nisu jamačno mjesta religijskog relativizma. Takozvana diktatura relativizma njemačka je ideja! Naspram tome moramo priznati “raznolikost univerzalnih istina” (“multiple Axialität”) u religijskim stvarima, dakle pluralnu stvarnost univerzalnih zahtjeva. Jer u sociološkom pogledu svaka je univerzalnost partikularna, dakle samo je jedan dio cijele zbilje. Kršćani se toga ne trebaju bojati jer upravo se o ni o čemu drugome nego o tome radi u Božjem utjelovljenju, središnjoj istini kršćanske vjere: radi se o univerzalnosti koja postaje partikularnom.”

Isječak iz razgovora s José Casanovasom pod naslovom: Nicht nur Jerusalem und Athen, sondern auch Benares, u: Christ in der Gegenwart 38/2012,421.

Već je govorilo oko 100 biskupa. Otvara se široko polje iskustva. Postavljaju se mnoga pitanja. Jedno od najvažnijih glasi: Tko zapravo treba voditi novu evangelizaciju. Da to ne mogu sami biskupi većini je jasno. Jednako tako ona ne može biti samo stvar klerika. Tko onda? Uvijek iznova se javljaju tri odgovora: župa, obitelj, kateheti i katehistice. To su tradicionalni odgovori ali oni nisu pogrješni.

1. Župa nije mrtva. Važne su male zajednice; ne smiju biti premalene. U mnogim su krajevima župe u previranju, ali one ostaju važne. U župama su ponajprije potrebni laici. Kako točno? To pitanje većinom ostaje otvoreno.
2. Obitelj nije mrtva. Da je na mnogim mjestima u krizi – to je nedvojbeno? Ali ondje gdje funkcionira, tu su najbolje pretpostavke za prenošenje vjere. Roditelji su “eksperti ljudskosti”, zgodno je primijetio neki biskup. Gdje se zahtijeva njihova ekspertiza? I gdje se mogu trenirati ako nisu tako sigurni? O tome treba dalje razmišljati.
3. Kateheza nije mrtva. Ima problema da se one koji su prošli katehetski proces motivira za trajni crkveni proces. Ali zbog toga nije beskorisna. Štoviše: Ako samo ne instruira nego vjeru tematizira i tako povezuje znanje i iskustvo. Oboje je važno. Onda se postavljaju daljnja pitanja. Prvo, kakvu jasnu zadaću imaju laici, koji status i kakvu odgovornost imaju u katehezi, u obiteljima kada izvode taj crkveni posao izgradnje zajednice? Ovdje valja puno toga nanovo raspraviti. Drugo, Kako mogu oni koji šire Evanđelje sami doći u dodir s Evanđeljem? Samoevangelizacija mora uhvatiti korijen na bazi. Ovdje se traže ideje, inicijative, prijedlozi.

“Da Kurija danas još može upravljati jednim koncilom, mislili su kurijalni kardinali na početku Drugoga vatikanskog sabora. Ne mislim, međutim, da je sazrelo vrijeme za jedan novi Koncil. Još su napetosti odveć nevidljive i povrh svega još nedovoljno artikulirane. Osobito u višim crkvenim krugovima tek bi se morala iskristalizirati jasnija uvjerenja. To može sa sobom donijeti i neke stranputice. Sada proživljavamo proces vrenja. Crkva je s Drugim vatikanskim saborom učinila veliki korak prema dijalogu s modernom, ali ga nije dovoljno konsekventno nastavila. Korak je bio značajan ali ipak vezan za prilike ondašnjega vremena. Kurija je najvećim dijelom davala smjer postkoncilskom razvitku, ne samo s obzirom na crkvene strukture i vratila je unatrag duh sporazumijevanja. Te napetosti moramo kao kršćani podnositi i ne bi se trebali zbog njih odveć žalostiti, one su ipak znak živosti Crkve.”

(Preuzeto iz: Franz-Xaver Kaufmann, “Wir erleben derzit einen Gärungsprozess”. Ein Gespräch mit dem Soziologen Franz-Xaver Kaufmann, u: Herder Korrespondenz 66 9/2012, 447-452.